Strano vs. doma？e/domovinsko u Hrvatskoj drami posljednjih desetlje？a pro？loga stolje？a

Sa？etak U hrvatskoj drami druge polovice 20. st., poglavito onoj iz sedamdesetih i osamdesetih godina, obilje？enoj intertekstualnim eksperimentiranjem nad gra？om iz strane knji？evnosti, kulture, mitologije i povijesti razvidna je te？nja za su？eljavanjem tih sastavnica s elementima iz doma？ega knji？evnoga i kulturnog prostora, tj. s tradicionalnim na razini doma？e knji？evnosti odnosno na razini onih karakteristika kojima se autori doti？u bilo izra？ajnog (primjerice u kori？tenju stiha) bilo fabularnoga temeljenog na usmenoj ili pisanoj knji？evnoj ba？tini. Stje？e se dojam da je dimenzija dramskoga teksta oslonjena na hrvatsku literaturu odraz svojevrsne odanosti doma？em a ujedno domovinskom; uporaba obilje？ja, pa i (iz) ？stranoga？ svijeta i njegove kulturne ponude ovdje se usa？uje u doma？u knji？evninu. U okvirima tzv. postmodernisti？koga dramskog takvi su elementi oblikovanja i supostavljanja stranog uz doma？e zamjetni u brojnih na？ih dramati？ara spomenutoga razdoblja: ？oljana, Slamniga, Ku？ana, Paljetka, Bre？ana, pa i u onih novijega nara？taja poput autorske trojke Muji？i？-Senker-？krabe, Lade Ka？telan, Mislava Brumeca i drugih