Diplomacija prinude protiv Libije: od Reaganove protuteroristi？ke strategije do savezni？kih napora u svrgavanju Gadafija

Sa？etak Rad prati tridesetogodi？nju genezu sukoba SAD-a i Libije i analizira primijenjenu strategiju diplomacije prinude koja je obilje？ena turbulentnim preokretima. Reaganova protuteroristi？ka strategija iz 80-ih godina pro？log stolje？a uvelike je obilje？ena, i u jednu ruku odre？ena, hladnoratovskom konstelacijom odnosa i obrascima pona？anja. Raspadom Sovjetskog Saveza dolazi do kolosalnih promjena koje su imale utjecaj i na Gadafija koji je odbacio revolucionarno obojenu retoriku, terorizam i oru？je za masovno uni？tavanje (OMU), te se priklju？io me？unarodnoj koaliciji u globalnom ratu protiv terorizma i prigrlio liberalisti？ke premise otvorenog tr？i？ta i me？unarodnih investicija. Nakon godina regeneracije odnosa Libija se 2011. ponovno na？la u ulozi odmetnute dr？ave. Gadafi je odbio postavljeni ultimatum da odstupi s vlasti i njegov dugogodi？nji strah (i predvi？anje) se ostvario – saveznici su izvr？ili vojnu intervenciju, a Gadafija su ubili pobunjenici u listopadu te godine. Analiza pokazuje kako se Gadafi, sve do posljednje faze, uspje？no prilago？avao zahtjevima me？unarodne zajednice primjenom quid pro quo na？ela. S druge strane, u posljednjoj fazi koja je iza？la iz okvira ograni？enih zahtjeva, stvoreno je zero-sum okru？enje u kojem jedino poraz protivnika zna？i pre？ivljavanje te je u tom kontekstu apsolutni otpor bio jedina racionalna opcija za Gadafija