Kodifikacija hrvatskoga jezika u me？unarodnome kontekstu

Sa？etak Osvrt na pro？lost nastojanja za me？unarodno priznanje hrvatskoga jezika pokazat ？e da ona traju jo？ tamo od devetnaestoga stolje？a, odnosno od hrvatskoga narodnoga preporoda, pa eto, sve do na？ih dana. Ishode tih nastojanja negativno je odredilo donedavno hrvatsko politi？ko okru？je, stoga je dugotrajnost dosada？njih hrvatskih neuspjelih nastojanja spram me？unarodnoga priznanja hrvatskoga jezika bila prvenstveno vezana uz politi？ke i ideologijske odrednice hrvatske politi？ke povijesti, obilje？ene podre？enim politi？kim polo？ajem Hrvatske u me？unarodnome okru？ju. Jezik se, kao temeljna ozna？nica nacionalnoga identiteta, Hrvatima s utjecajnih politi？kih motri？ta osporavao na tragu svih onih austrofilskih, ugarskofilskih, srbofilskih i jugofilskih politi？kih interesa, a izostanak slobodne i suverene hrvatske dr？ave bio je favoriziraju？i faktor upravo tih i takvih nastojanja (Ma？trovi？ 2012). Okolnosti me？unarodne recepcije hrvatskoga prava na vlastiti jezik znatno su se pobolj？ale od godine 1991., stvaranjem Republike Hrvatske. Premda je Ustavom iz 1991. hrvatski jezik u Hrvatskoj utvr？en kao slu？beni jezik, bilo je potrebno ostvariti i njegovu me？unarodnu kodifikaciju, odnosno njegovo me？unarodno priznanje. To se nije dogodilo 1991., nego tek godine 2008., kada je napokon hrvatskomu jeziku dodijeljen samostalni jezi？ni kod u me？unarodnome sustavu kodificiranih jezika (Je？i？ 2013: 108-111)